U proizvodnji materijala od titana i legura titana, uklanjanje kamenca oksida je ključni korak, a dekapiranje je glavna metoda za postizanje toga. Prije luženja titanijski materijali obično trebaju pred-tretman, kao što je čišćenje rastaljenom lužinom, mehaničko uklanjanje kamenca ili pjeskarenje, kako bi se uklonila većina površinske prljavštine i debljih slojeva oksida, stvarajući povoljne uvjete za naknadno luženje.
Za lagani film titan oksida koji se formira ispod 600 stupnjeva, kiseljenje je vrlo učinkovit način uklanjanja. Tijekom kiseljenja, titan kemijski reagira s kiselinom, stvarajući metalne ione i time uklanjajući oksidni sloj. Međutim, luženje titana nije samo jednostavna kemijska reakcija-već uključuje i elektrokemijske pojave.
Kod kiseljenja u miješanim kiselinama koje sadrže fluorovodičnu kiselinu ili fluoride, posebnu pozornost treba obratiti na reakciju redukcije vodikovih iona. Ovi ioni vodika potencijalno se mogu reducirati u atomski vodik ili molekularni vodik. Molekularni vodik nastoji difundirati u metal, a nakon što uđe, može uzrokovati vodikovu krtost, ozbiljno utječući na performanse i vijek trajanja titana.
Stoga je kod kiseljenja titana neophodno strogo kontrolirati sastav i omjer kisele otopine kako bi se spriječila apsorpcija vodika. Konkretno, omjer dušične kiseline i fluorovodične kiseline treba uvijek održavati iznad 5. Kontrola ovog omjera ključna je za sprječavanje vodikove krtosti. U isto vrijeme, udio dušične kiseline ne smije biti previsok, budući da prekomjerna količina dušične kiseline usporava reakciju, smanjuje učinkovitost proizvodnje i stvara puno para, što otežava proces.
Dodatno, drugi parametri procesa kao što su temperatura i trajanje moraju se pratiti tijekom kiseljenja. Previsoka temperatura ili predugo vrijeme mogu prekomjerno nagrizati titan, utječući na kvalitetu površine. Stoga, u praksi, parametre dekapiranje treba razumno prilagoditi na temelju titanovog materijala, debljine i ozbiljnosti sloja oksida kako bi se osigurali optimalni rezultati dekapiranje.
